Razgovor s Ivanom Grgić: dizajn koji se ne vidi dok ne nestane

Ivana Grgić radi grafički dizajn u Splitu od 2013. godine, uglavnom za kulturne institucije i nezavisne nakladnike. Njezin rad vidite na naslovnicama knjiga, u vizualnim identitetima festivala i na plakatima koji ne izgledaju kao plakati — ili tako kaže. U razgovoru koji je trajao nešto više od sat i pol, razgovarali smo o onome što se u dizajnerskim schulama zove nevidljivi dizajn: oblikovne odluke koje čitatelj ili posjetitelj ne primjećuje svjesno, ali koje utječu na to kako razumije sadržaj koji mu se pred nosi. Grgić nije sklona teorijskim generalizacijama — svaki odgovor vraća na konkretne primjere iz vlastite prakse. Upravo zbog toga ovaj razgovor traje koliko traje.

Na pitanje o najčešćoj pogrešci klijenata, Grgić odgovara bez oklijevanja: „Klijenti najčešće dolaze s rješenjem, ne s problemom.” Objašnjava da to nije pitanje dobre ili loše namjere, nego komunikacijske navike — ljudi su naviknuti tražiti konkretne stvari jer misle da time olakšavaju posao. U praksi, to znači dizajner dobiva brief koji kaže 'trebamo moderan logo s plavom bojom' umjesto 'trebamo vizualni identitet koji komunicira pouzdanost mlađoj publici.' Razlika je fundamentalna. Grgić tvrdi da u prvom slučaju dizajner postaje egzekutor tuđe ideje, što ni klijentu ni dizajneru ne koristi. Njezin odgovor na ovaj problem je dvostupanjski briefing: prvi razgovor je samo o problemu, bez ijednog vizualnog prijedloga, a drugi počinje tek kad obje strane mogu jasno formulirati što dizajn treba postići. Ova metoda produžuje proces za otprilike tjedan dana, ali prema njezinim riječima eliminira dvije trećine revizija.