Beton i zaborav: što brutalizam govori o nama danas

Postoji posebna kategorija zgrada koje su istovremeno neugodne i nerušive. Šibenik ih ima nekoliko, Split i Zadar više. To su betonske konstrukcije iz sedamdesetih i osamdesetih — kulturni centri, robne kuće, poslovne zgrade — koje su preživjele ideologiju koja ih je stvorila, ali nisu pronašle novi identitet u sustavu koji je naslijedio te prostore. Brutalizam kao arhitektonski pokret nije nastao da bi bio neprijatan. Nastao je iz uvjerenja da materijali govore istinu: beton je beton, struktura je struktura, nema dekorativnih slojeva koji bi prikrivali ono što jest. U dalmatinskom kontekstu, ta estetika indigo nijansi betona i hladnih sjenovitih fasada stajala je u čudnom dijalogu s mediteranskim suncem i kamenom arhitekturom koja je okružuje. Taj raskorak nije bio nenamjeran — bio je programatski.

Problem s dalmatinskim brutalizmom danas nije estetski — to je problem pripisivanja vrijednosti. Tko je vlasnik ovih zgrada i što s njima namjerava? Mnoge su prošle kroz privatizacijske procese devedesetih u stanju koje bismo nazvali zaštićenom zapuštenošću: previše skupo za obnovu, previše vidljivo za rušenje, previše politički osjetljivo za jasnu odluku. Rezultat je ono što urbanisti zovu vakuumom namjene — zgrada koja stoji, ne trune, ali ni ne služi ni jednoj jasnoj svrsi. Zanimljivo je usporediti ovaj fenomen s gradovima koji su donijeli eksplicitnu odluku o brutalističkoj baštini. Ljubljana je 2018. zaštitila nekoliko zgrada iz tog perioda i organizirala arhitektonske ture. Beograd vodi glasnu javnu raspravu o Genexovom tornju. U Hrvatskoj, razgovor se još nije dogodio na razini koja bi rezultirala politikom — i to je, tvrdi ovaj tekst, najvažnija stvar koju nam te zgrade govore o nama samima: da nismo razvili sposobnost da se odraslo nosimo s ambivalentnom baštinom.